Text by Dinko Duančić

Novija djela akademskoga slikara Damira Sobote evolucijski se nastavljaju na prethodne radove kojima se autor dokazao kao majstor geometrijske apstrakcije. Djela iz njegova opusa mogu se shvatiti kao estetska i intelektualna reminiscencija na umjetničke tradicije Novih tendencija, EXAT-a, grupe Zero te sistemske umjetnosti općenito. Na tome tragu razvidno je kako je temeljno obilježje njegova rada uvijek propitivanje elemenata i njihova međuodnosa. Sistemski pristup u Sobotinu se radu manifestira repliciranjem i kombiniranjem jednostavnih elemenata unutar čvrste matrice. Rezultat procesa jedna je izdvojena, zamrznuta kombinacija unesenih varijabli od bezbrojnih mogućih.
U Sobotinim novim radovima, međutim, prisutna je nova, zrela zaokupljenost odnosom punoga i praznoga, materije i prostora. Umjetnikovo propitivanje mogućnosti dualizma kao ekspresivnog instrumenta u trenucima postaje gotovo ontološka vježba, kako za slikara tako i za promatrača. Suradnja umjetnika i prostora za Sobotu je ponavljajuća misao vodilja. Razmještaj djela u prostoru nipošto nije prepušten slučajnosti pa čak niti funkcionalno-estetskim zahtjevima kustoske prakse nego je rezultat umjetnikova nastojanja da poveže vlastite cikluse. Međutim, odmak od ustaljenoga, linearnog narativa nije arogantan ili naprasit nego se suptilno ostvaruje pomakom slika za jedno mjesto: ciklusi nisu međusobno odsječeni te ograničeni na zasebne zidove nego su prelomljeni pravim kutom prostorije preko kojega se prelijevaju. Ublaženim kutovima stvorena je iluzija neprekinutosti, zaokružena sustava koji poput panoptikona postavlja promatrača u središte te mu daje potpunu slobodu.
Serijom od prva tri diptiha Sobota se nadovezuje na ciklus pod nazivom NAAN, no ovoga puta djela izrastaju kako metaforički tako i doslovno, poprimajući prvi put u autorovu opusu iluziju treće dimenzije. Otvaranje treće dimenzije za Damira Sobotu dijelom znači i oslanjanje na geštaltizam. Pred promatračem se gotovo matematičkom preciznošću iz savršene geometrijske matrice rađa piramida zamišljenih bridova koja stremi uvis ne samo sužavanjem sadržaja nego i smjelom, stupnjevitom promjenom formata. Analitičkoj je bazi, međutim, suprotstavljen sintetički, imaginarni volumen piramide kao koloristički nabijen, zaigran san.
Ciklusom TENT Damir Sobota razrađuje pitanje dualizma, negativa, odnosa punoga i praznoga. Dva sloja superponiranih jednostavnih geometrijskih oblika čine parove materije i antimaterije, istaknute boje i njezine sjene, negativa. Odstranjivanje temeljne boje i probijanjem podloge na tome mjestu oblicima je oduzeto pravo postojanja, no oni su unatoč tome prisutni kao ontološka zagonetka.

Trima kolažima na platnu sugestivnog zajedničkog naziva OVUM autor se poigrava percepcijom prostora. Konstruktivni elementi pri tome nisu samo oni likovni nego i sama slikarska platna oprostoruju cjelinu. Latinski nazivi za dijelove jajeta, Putamen, Albumen i Vitellus dodijeljeni su radovima kao anatomski pandani prikazanoga volumena. Ljuštenje vanjske ljuske početne kompozicije reducira sljedeću sliku na jajetov do tada zaštićeni sadržaj, bjelanjak i žutanjak, da bi se u posljednjoj fazi napokon doprlo do Vitellusa, jezgre jajeta. Inverzija koja se događa među radovima usredotočuje pogled na različite plohe unutar i izvan zamišljene kocke. Istovremeno se ispred zamrznute, geometrijski oblikovane kocke odvija cijeli burni mikrokozmos usitnjenih elemenata koji se u slijedu od tri slike kaotično kreću površinom, povećavajući entropiju sustava.
Stanoviti vrhunac u kontekstu zaokruženosti Sobota ostvaruje u slici kojom doslovno premošćuje zadnju prepreku, posljednji kut galerije. Kutni diptih spaja dva zida, priziva promatrača da mu se približi, da prati njegove linije i uđe u njegovo polje. Izričaj Damira Sobote pretače se s razine individualnoga djela na izložbu u cjelini. Ideje kojih se dotiče u svojim djelima estetski uravnoteženo propituje, no pred gledatelja ne postavlja rješenje nego poticaj na razmišljanje.