Text by Iva Körbler

Radovi Damira Sobote polaze od konstruktivističke tradicije gdje su estetska kombinacija i rezultat djela proizvod industrijskog reda poput dizajniranja i mehaničke razrade nacrta za automobil ili avion. Nisu nastala tek slučajnom, intuitivnom igrom na tragu matematičkih varijacija, permutacija i nizova fraktala. U njegovom opusu spajaju se i povezuju utjecaji Maljevičevog dinamičkog suprematizma oko 1916. godine i prostorne razgradnje geometrijskih oblika unutar plohe, prostornih kompozicija Moholy-Nagyja iz prve polovice 20- ih godina prošlog stoljeća, ali i cijelog duhovnog avangardnog ozračja s Bauhausa. Dinamične i ritamski aktivirane crno-sivo- bijele dvodimenzionalne strukture bauhausovca Josefa Albersa u ishodištu su gotovo svih kasnijih vizualnih matrica tog tipa, no ne smijemo zanemariti ideju o povezivanju glazbe s geometrijskim strukturama, njihovim rasporedom na plohi, kao i povezanosti tonova glazbene ljestvice s određenom skalom boja. Ideja matematičke proporcije i varijacije povezana je kod Sobote s idejom harmonijskog sklada oblikâ i likovne kompozicije, ali i sazvučja tonske palete jer ga dok stvara često inspirira glazba.
Tek na drugoj razini razumijevanja ishodišta Sobotina umjetničkog senzibiliteta možemo govoriti o tradiciji EXAT-a, Novih tendencija, talijanskog Azimutha i njemačke grupe Zero, kao i tzv. sistemske umjetnosti. Nužno će nam se nametati asocijacije s djelom Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, Mladena Galića, Miroslava Šuteja, Ante Kuduza i Duje Jurića, ali bez citiranja i parafraziranja njihovih prepoznatljivih morfoloških obrazaca jer je umjetnik razvio vlastiti autentični izričaj na tradiciji koja je uvijek bila otvorena i poticajna za daljnja istraživanja.
Slike i slikokolaži Damira Sobote u svim ciklusima odražavaju problemsku osnovu prve izložbe Novih tendencija iz 1961. godine s idejom „kretanja od slikarstva prema objektu“ jer se njegova djela često vrlo slobodno opiru ideji pravilne kvadratne ili pravokutne dvodimenzionalne (slikarske) podloge. Taj problem je za minucioznog, analitički posvećenog umjetnika trajno otvoren i poticajan. U zadnjim radovima on zaista i dolazi do pravog pojma i strukture 3D objekta od kolaža i naposlijetku stakla u čijim se izrezanim plohama zrcali i analitički pristup objektu Ljerke Šibenik.
Naime, vrpčasti nizovi i isprepletene višebojne strukture iz nekoliko ciklusa radova Damira Sobote negiraju ideju klasične dvodimenzionalne slike ne samo radi istraživanja mogućnosti proširenja slike prema objektu. Načelo niza i serije strukturalnih jedinica u Sobotinim radovima polazi u dva smjera: prema umnožavanju i usitnjavanju geometrijsko-kolorističkih predložaka i dijelova ili prema uvećavanju i simplificiranju konačne vizualne matrice. Ništa, međutim, nije slučajno i proizvoljno jer svako djelo nastaje prema umjetnikovom pomno isplaniranom predlošku – pa čak i algoritmu kojim određuje daljnje permutacijske igre površine. Taj dojam lakoće i jednostavnosti strukturalnih elemenata, čija je efektnost pojačana bojama, u osnovi je rezultat matematičkih proporcija i vrlo smirenog promišljanja svijeta oko sebe. U seriji „Palindroma“ ili obrtaljki, umjetnik se približava ideji savršene proporcijske ravnoteže u svemiru i činjenici kako se naš svijet može svesti na matematičke zakonitosti, bez da (još za sada) dotiče ideju antičkog magičnog palindromnog kvadrata.
Za Damira Sobotu umjetnost nije tek zabava, dekoracija, estetski savršeno osmišljen proizvod, već rezultat dubinskog i analitičkog istraživanja nevidljivih energetskih silnica u polju kadra, izvlačenje dubljeg kozmičkog reda i nereda na površinu slike ili objekta. On dosljedno i minuciozno traga za sistemima logičkog rasporeda likovnih elemenata forme koji u međusobnim kombinacijama i permutacijama dobivaju i dublji, spiritualni smisao, odnosno, sublimaciju duhovnosti.
Na toj se granici Damir Sobota precizno i svjesno približava trajnom metafizičkom paradoksu dualnosti / podvojenosti između racionalnog i osjećajnog, koji postoji u djelima svih značajnih umjetnika apstraktnog likovnog izričaja, od ruskih konstruktivista, bauhausovaca, Novih tendencija, (neo)minimalizma pa sve do danas.